U predstavi glumci iz drvenih sanduka/kovčega izvlače redom priču po priču. Učenici su prepoznali priče: „Sveta noć“, „Zdenac mudraca“, „Dječarac iz Betlehema“, „Bijeg u Egipat“, „U Nazaretu“ i „U Hramu“. 
     Rečenicom „Mi smo možda glumci, a možda i djeca….“ otvaraju nam se vrata dječje igre i poziva nas se da se vratimo u svijet mašte i sudjelujemo u stvarnim ili izmišljenim događajima. Jednostavnim rekvizitima – lutkicama od slame, kamenčićima, pijeskom, vodom i konopom – pozornica se pretvara u daleku pustinju. 
    Danas već zaboravljena, jednostavna dječja igra pijeskom i slamom pridobila je pozornost učenika koji su sa zanimanjem iščekivali svaku novu priču. Svaka priča, svaka legenda prenosi nam pouku. U svakoj priči otkrivamo temeljne životne vrijednosti: ljubav, istinu, vjeru i empatiju. 
    Učenici su pažljivo pratili predstavu, kako su mnogi rekli „ne trepnuvši“.  Dojmovi učenika su mahom pozitivni. Blizina pozornice i glumaca, igra svjetla i pažljivo birana glazba uveli su učenike u novi, drugačiji doživljaj pročitanog djela. Zajedno sa svojim voditeljima su uživali u ispunjenom kazališnom predvečerju.
    Nadamo se da im je ova predstava otkrila snagu medija u krajnje jednostavnom izrazu, koji ih je -možda baš zato - privukao i podsjetio na neprolazne vrijednosti dječje mašte, ljubavi i vjere.

Anamarija Hat, knjižničarka