Glazba je apstraktna, ona djeluje izravno na nesvjesni dio čovjekove duše i djeluje snažno jer nosi u sebi prirodne zakone koji su upisani u ljudsko biće. Moć glazbe krije se u sličnosti njezine strukture s čovjekom: ritam, harmonija i melodija imaju veze s tijelom, dušom i duhom.

S glazbom smo tako prirodno povezani da od nje ne možemo biti oslobođeni sve i kad bismo htjeli. Gotovo da ne postoji čovjek koji bi bio imun na bilo kakvu vrstu glazbe i kojemu biće neće zatitrati bar na neku melodiju ili ritam. Glazba uopće nije nužna za preživljavanje, no ipak nešto u nama žudi za njom. Ta žudnja – i njezino ispunjenje – mogu biti veoma raznoliki, ovisno o čovjeku i situaciji. Takvih je bezbroj, a kreću se od prepuštanja snažnim dugotrajnim ritmovima s ciljem padanja u trans, preko veselja ili tuge uz narodnjak, iskazivanja patriotskog zanosa uz Thompsona, do istinskog uživanja u Bachovim, Mozartovim i Beethovenovim tonovima, koje može dovesti ne samo do umjetničkog doživljaja nego ponekad čak i do meditacije i potrebe za molitvom. Svi ovi oblici uživanja u glazbi imaju jednu zajedničku stvar: slijed nekih zvučnih frekvencija na gotovo magičan način prodire u čovjeka i s različitim dijelovima njegova bića stvara rezonanciju, koja varira u opsegu spomenutih primjera: od pobude nižih strasti i jeftinih osjećaja do plemenitih stanja duha, ovisno o tome koji dio kod pojedinog čovjeka snažnije titra.

O važnosti glazbe i njezinom utjecaju na čovjeka govori se već odavno. Platon je sve umjetnosti, a u prvom redu glazbu, smatrao snažnim sredstvima za oblikovanje čovjekova karaktera. Glazba utječe na neracionalni dio duše i pobuđuje strasti. Izgraditi krepost ponajprije znači ovladati strastima. Zato je Platon glazbu stavio u vrh edukacije, smatrajući da ona, kao i druge umjetnosti, zbog moćnog i raznovrsnog utjecaja na čovjeka, u državi treba biti cenzurirana i pažljivo primijenjena. Poznata je Platonova izreka: kakva muzika, takva i država.

Utječe li slušanje glazbe na inteligenciju?

Vrijednost klasične glazbe navela je neke ljude na pomisao da ona možda može utjecati ne samo na čovjekov estetski i emotivni svijet, nego i na inteligenciju i ne samo na ljude, nego čak i na biljke i životinje.

Prema nekim istraživanjima, biljke bolje rastu i krave daju više mlijeka uz klasičnu glazbu.

Jedno je istraživanje dalo famoznu teoriju Mozart-efekta. O čemu je zapravo riječ?

Na jednom je koledžu u Americi 1993. godine ispitano 36 studenata. Prije obavljanja testa inteligencije slušali su 10 minuta jednu Mozartovu sonatu. Test je pokazao za 8-9 bodova bolje rezultate (u odnosu na ranije testove obavljene bez slušanja glazbe) u zadacima koji se odnose na prostornu inteligenciju (sposobnost mentalnog manipuliranja trodimenzionalnim objektima). Učinak slušanja glazbe je privremen, traje 10-15 minuta. No ne radi se o trajnom povećanju inteligencije, nego o nekoj vrsti zagrijavanja mozga prije pristupa prostornim zadacima. 

Sve forme klasične glazbe, a osobito sonata, imaju veoma dotjeranu unutarnju strukturu: njezini dijelovi grade cjelinu koja ima smislene proporcije i koja se lako može prikazati geometrijskim crtežom. Čovjek koji aktivno sluša najbolje primjere klasične glazbe na neki način nesvjesno izlaže svoj mozak promatranju skladnih formi i logičnih skupova i podskupova. Nije nelogično da bi mozak nakon takva promatranja mogao biti dobro uigran i predisponiran za lakše i brže manipuliranje sličnim formama na nekom drugom području…

Utjecaj glazbe na sva živa bića je neosporan. Budući da je najrazvijeniji, čovjek je i najotvoreniji njenom utjecaju. Glazbenici i ljudi koji se na bilo koji način bave glazbom, makar samo iz razonode svirali neki instrument, pokazuju znatan uspjeh i na drugim područjima, pogotovo imaju razvijene mentalne sposobnosti. Ritam se očituje kao dio sveopćeg postojanja, pronalazimo ga svugdje i u svemu. Glazbu smatraju izrazom svemirske, božanske inteligencije, manifestacijom života koja unosi dah u sve što takne. Realizirajući se kroz tjelesni ljudski oblik – ples, s njim čini najsnažniju odu životu