Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt nego život. 

S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskoga rođenja, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću.

Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.

Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih pokojnika. Taj dan su pohodi grobovima i grobljima znak pažnje i vjere. Tog dana ljudi se mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, nazoče svetoj misi, povezujući se tako u svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo “gdje s oka svaka suza nestaje”.
Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u zagrobni život.