Osnovna škola "August Harambašić" Donji Miholjac - Naslovnica

> Naslovnica

Vijesti

SVJETSKI DAN SMIJEHA :-)

Autor: Maja Poslon Živković, 10. 1. 2015.

10. siječnja svake godine se obilježava Svjetski dan smijeha!

Svjetski je dan smijeha, a cilj obilježavanja ovog dana je ukazati na brojne psihofizičke dobrobiti smijanja. Smijeh zahtijeva rad 17 mišića lica. Sjećate li se kad ste zadnji put plakali od smijeha? Znanstvenici tvrde da bi se tako trebali smijati svaki dan i to najmanje deset minuta jer takav smijeh sagorijeva čak do 40 kalorija! Što znači da u godini dana možete izgubiti dva kilograma - smijući se. Smijanje povećava i kapacitet pluća i njihovu opskrbljenost krvlju bogatom kisikom.

Smijeh dokazano jača imunološki sustav ljudskog organizma potičući stvaranje i koncentraciju stanica koje uništavaju tumorske stanice i bakterije, viruse i ostale mikroorganizme, uzročnike mnogih bolesti. Pogoduje i funkcioniranju srca i krvotoka, reducira hormone stresa, adrenalin i kortizol, potiče cirkulaciju i opskrbljenost kisikom te tako smanjuje kolesterol u krvi, začepljenost arterija, pojavu krvnih ugrušaka i visoki krvni tlak, a time i opasnost od infarkta.

Terapija smijehom pomaže u ublažavanju psihičkih oboljenja kao što su depresija, anksioznost, živčani slom ili nesanica te smanjuje različite emocionalne i psihičke poremećaje. Teško oboljelim osobama smijeh pomaže da se suoče, prihvate i nose sa svojom bolešću, a kod ostalih bolesnika olakšava liječenje i ozdravljenje.

Dok se mala djeca dnevno nasmiju i do 300 puta, istraživanja pokazuju da se odrasli dnevno smiju svega 17 puta.

Znate li da se žene muškarcima smiju dvaput češće nego muškarci ženama? Istraživanja su pokazala kako su Židovi najveći šaljivci, a Japanci ponajmanje zabavni jer skoro uopće nemaju nacionalnih viceva!

Činjenica da je smijeh dobar lijek nije nepoznata. Ta spoznaja seže stotine pa čak i tisuće godina u povijest, u doba kada su dvorske lude imale zadatak zabavljati kraljeve i državne poglavare. Ako je dvorska luda bila dobra u svojem poslu i uspješno zabavila moćnike, bila je obilno nagrađena, a ako je izvedba bila slaba, postojala je velika mogućnost da izgubi glavu – doslovno izgubi glavu! Međutim s vremenom su ti dvorski šaljivci spoznali da biti smiješan znači mnogo više od pukog zabavljanja.

Razdoblje srednjeg vijeka pod utjecajem religije i dogme prestaje afirmirati duhovitost, da bi raspojasana renesansa vratila sve te zaboravljene vrijednosti – šalu, smijeh i životnu vedrinu.

No, kroz povijest su se ubrzo pojavili i lažni moralisti koji su afirmaciju humora i smiješka prepoznali kao neobuzdanost i negaciju svih autoriteta i to prozvali opasnim. A svaka je ideologija uvijek značila izravnu opasnost za smijeh.

Buržoasko društvo je pak humor smatralo drugorazrednom zabavom za proletarijat, što humor po svojoj psihološkoj vrijednosti nikada nije bio niti će biti. Tome u prilog ide i činjenica da je svaki dvor imao svoju (maloprije spomenutu) dvorsku ludu, koja bi u smiješnim dosjetkama i žaokama izgovarala velike istine, a mnoge od njih plaćala i životom.

Iako otac psihoanalize Sigmund Freud nije vrednovao humor kao vrhunsku ljudsku psihičku funkciju, posvetio mu je više od dvadeset godina proučavanja i na neki način humoru prešutno odao iznimno priznanje.

Freud je smatrao da su smijeh i duhovitost uvijek koncizni, jezgroviti i sažeti te da preferiraju konkretno na štetu apstraktnog. Humor i komično smjestio je u predsvjesni dio čovjekove ličnosti, dok je dosjetki ponajprije dao mjesto u nesvjesnom.

Međutim, komika može biti i sukus ili ekstrakt određene životne situacije te je u psihi čovjeka veoma bliska sposobnosti za igru, za razvijanje spontaniteta i kreativnosti.

Zato se kruti i rigidni ljudi ne snalaze u humoru i duhovitosti jer ih takva situacija prisiljava na trenutnu prilagodbu, što nisu u stanju učiniti upravo zbog svoje psihološke ograničenosti.

Slijedi vic: Chuck Norris je ispričao lovačku priču po istinitom događaju.

Dr. William Fry sa Sveučilišta Stanford znanstvenu je karijeru posvetio istraživanju dobrobiti smijeha. Među ostalim je zaključio i kako samo 20 sekundi intenzivnog smijeha u tijelu i mozgu proizvodi učinak jednak trominutnom vježbanju aerobika: poboljšava cirkulaciju, povećava otkucaje srca, a osim što pokreće gotovo svih stotinu mišića na licu, pokreće i rad mišića prsišta, abdomena, ramena, vratnih te mišića glave. Mozak pak tijekom smijanja pojačano luči dopamin, endorfin („prirodni analgetik“) te serotonin, već poznati hormon sreće, zbog čega se nakon smijanja osjećamo opuštenije.

Prema Fryu, smijanje smanjuje opću napetost i oslobađa nas stresa i bijesa pa smanjuje mogućnost infarkta, a time što poboljšava cirkulaciju, i najčešće uzroke moždane kapi. U najnovijim istraživanjima Fry je došao i do otkrića da često smijanje umanjuje mogućnost obolijevanja od raka jer smanjuje loše raspoloženje, potištenost i druge psihosomatske uzročnike smanjenja imuniteta, ali – što je važnije – pomaže osobama koje već boluju od raka da se brže oporave.

Njegovo otkriće potvrdili su i znanstvenici s Norveškog sveučilišta znanosti i tehnologije u velikom istraživanju (54.000 Norvežana, tijekom 7 godina) gdje se ispitanike oboljele od određenih bolesti među ostalim pitalo kakav im je smisao za humor. U podskupini od 2015 osoba oboljelih od raka 70 posto onih koji su svoj smisao za humor ocijenili visokim pobijedilo je bolest ili produljilo životni vijek.

Znanstvenici već stoljećima znaju da veliki majmuni, poput čimpanzi, iskazuju nešto slično ljudskom smijehu. Široko otvore usta, pokažu zube, povlače kutove usana i glasaju se bučnim glasovima koji sliče smijehu. Čimpanze se smiju u situacijama koje bi vjerojatno izazvale ljudski smijeh, u igri ili kad se škakljaju. No, možda se smijeh razvio čak i prije pojave primata.

Kad škakljaju štakore, glasovi koje ispuštaju mogu se shvatiti kao smijeh. Mladi štakori ispuštaju kratke, visokofrekventne glasove kad se u igri guraju i prevrću. “Smiju se” mnogo češće od odraslih štakora – što bi se podudaralo s ljudskim ponašanjem: odrasli se smiju manje od djece i manje su škakljivi od djece.

Fascinantan primjer veze između igre i druženja jest škakljanje. Već u ranom djetinjstvu roditelji škakljaju svoje bebe da bi ih nasmijali ili izazvali bilo kakav izraz ugode. Premda postoji nekolicina neškakljive djece i odraslih, kod većine škakljanje izaziva smijeh. Zanimljivo je da nećemo izazvati smijeh ako sami sebe škakljamo, samo ako nas drugi škakljaju. Darwin je zaključio, da bi škakljanje bilo učinkovito, ne smijemo unaprijed znati precizno mjesto škakljanja.

Kasnija su istraživanja pokazala da, kad želimo sami sebe poškakljati, naš mali mozak pošalje somatosenzornom korteksu preciznu informaciju o mjestu gdje se namjeravamo poškakljati i koju senzaciju trebamo očekivati. Očigledno neki mehanizmi u korteksu umanjuju ili blokiraju osjet škakljanja. Ali zašto je to tako? Moguće je da se nema smisla smijati na vlastito škakljanje jer ono nije biološki ni sociološki važno. No, kad nas drugi škakljaju – to ima sociološku važnost.

Smijeh zapravo mnogo govori o osobi kao takvoj, jer postoje mnoge vrste smijeha, pa tako i svaka vrsta smijeha ima svoje vlastito značenje.

Npr. grohotnim smijehom se često privlači pozornost (a ponekad je i znak nekog lakšeg oblika duševne bolesti), cerekanje, slično kokodakanju, znači uživanje u tuđoj nevolji, a smijeh onih koji sebe smatraju superiornima će u većini slučajeva sličiti roktanju, oni koji se smiju iz trbuha pretežno su prijateljski raspoloženi, dok su oni koji se podsmjehuju vrlo nezreli i bezosjećajni, a sebi u bradu smiju se obzirne, ali povučene osobe

Slijedi vic: Chuck Norris je umro prije 10 godina, ali Smrt još nije našla hrabrosti da mu to kaže.

Šale izazivaju “psihičko škakljanje” – one mentalno stimuliraju smijeh kao reakciju. Vizualne i verbalne šale često ističu besmislenost, ekscentričnost, pretjerivanje ili nedosljednost u ponašanju, situacijama ili posljedicama. Izgleda da je zajednička sastavnica svemu što izaziva smijeh – pretjerivanje.

A znate kako se smije zla muha? – Mu-ha-ha-ha-ha