Povijest Pokreta Crvenog križa
Osnivač Pokreta Crvenog križa je Henry Dunant. Rođen je 8. svibnja 1828. godine u Ženevi u bogatoj obitelji. Po završenim studijama posvetio se bankarskom pozivu.
24. lipnja 1859. godine, u namjeri da sklopi posao s francuskim carem Napoleonom III. slučajno se našao na bojnom polju kod Solferina. Patnja koju je tada vidio izmijenila je njegov život.
Narednih godina u cijelosti se posvetio stvaranju organizacije Crvenog križa. Zapustivši posao na kraju je bankrotirao i potpuno osiromašio te pao u zaborav. Međutim, ideja koju je postavio na noge rasla je i razvijala se i postala prihvaćena u cijelom svijetu. 1887. godine Dunant se bolestan i bez ikakvih sredstava za život smjestio u sirotinjski dom u Heidenu, gdje ga je otkrio mladi novinar Georg Bamberger i 1895. godine napisao priču o životu Henry Dunanta.
Dunant je po drugi put u svom životu postao cijenjen i slavljen u cijelom svijetu. Godine 1901. norveški parlament mu je dodijelio prvu Nobelovu nagradu za mir, koju je podijelio s Federicom Passyem (iz Francuske mirotvorne udruge).
Dunant se nije vratio bogatstvu i raskoši što mu je omogućavala Nobelova nagrada i mnoge druge ponude koje su mu slala humanitarna društva i pojedinci. Nije zadržao novac za sebe, već ga je poklonio Crvenom križu i drugim humanitarnim organizacijama za pomoć sirotinji. Ostao je u staračkom domu u Heidenu gdje je 1910. godine umro.
Od 1948. godine 8. svibnja, u počast Henryu Dunantu, u cijelom svijetu se obilježava kao Svjetski dan Crvenog križa.
Kako je nastala ideja o stvaranju Pokreta Crvenog križa?
Dana 24. lipnja 1859. vojske austrijskog carstva i francusko – sardinijskog saveza vodile su bitku nedaleko sela Solferina, u sjevernoj Italiji, u kojoj je poginulo, ili bilo ranjeno, 40.000 ljudi. Vojnih sanitetskih službi u to doba gotovo da i nije bilo. Posljedice su bile velike patnje i mnogi ranjenici umrli su zbog nedostatka njege.
Užasnut agonijom vojnika, Henry Dunant je počeo, uz suradnju mještana, organizirati pomoć u crkvi u mjestu Castiglione.
Svoje doživljaje Dunant je opisao u knjizi pod nazivom "Sjećanje na Solferino", objavljenoj 1862. godine. U njoj ističe potrebu osnivanja nacionalnih društava koja bi u vrijeme mira obrazovala dragovoljce kao pomoć vojnim sanitetskim službama u ratu, zaštitu ranjenika bez obzira kojoj strani u sukobu pripadaju, te sklapanje međunarodnih ugovora kojima bi se regulirao rad sanitetskog osoblja i društava za pružanje pomoći kao i poštivanje njihove neutralnosti.
Knjiga je uzburkala čitavu Europu, osobito vodeće političare koji su osjetili potrebu za promjenom postojeće situacije. U promicanju ciljeva knjige Dunantu su pomogla četiri građanina Ženeve - Gustave Moynier, predsjednik Ženevskog društva javne socijalne skrbi, general Guillaume-Henri Dufour, dr. Louis Appia i dr. Theodore Maunoir (Odbor petorice) s kojima je 1863. godine osnovao Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima (1876. preimenovan u Međunarodni odbor Crvenog križa - MOCK). U listopadu iste, 1863. godine, u Ženevi je održana međunarodna konferencija na kojoj je prihvaćeno deset rezolucija koje su odredile ciljeve i radne metode središnjih odbora i regionalnih ureda koji će se osnovati u svakoj državi (budućih nacionalnih društava Crvenog križa i Crvenog polumjeseca). Tih deset rezolucija čine osnivačku povelju Crvenog križa. Također je kao znak odbora prihvaćen crveni križ na bijeloj podlozi (u znak počasti prema Švicarskoj, suprotno bojama na švicarskoj zastavi). Međunarodni odbor za pomoć ranjenicima zadao si je dvostruki cilj - osnivanje nacionalnih društava za pružanje pomoći i sklapanje međunarodnih ugovora o zaštiti ranjenika u ratu. Prvi cilj počeo se ostvarivati već iste godine osnivanjem prvog nacionalnog društva.
Željeni međunarodni ugovor sklopljen je nešto kasnije. Na diplomatskoj konferenciji koju je sazvala švicarska vlada u Ženevi, 22. kolovoza 1864. godine, usvojena je Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika u oružanim snagama u ratu na kopnu.
Tako je rođena istinski velika ideja o stvaranju međunarodne organizacije kojoj je cilj ublažavanje, a prvenstveno sprječavanje patnje, bijede i nevolje u svijetu.
