Osnovna škola "August Harambašić" Donji Miholjac

Svjetski dan zaštite okoliša obilježava se svake godine 5. lipnja na godišnjicu održavanja Konferencije Ujedinjenih naroda u Stockholmu (1972.) posvećene okolišu, na kojoj je usvojen Program zaštite okoliša Ujedinjenih naroda (UNEP).

U proteklih četrdesetak godina ova manifestacija je izrasla u jedan od najjačih mehanizama kojima Ujedinjeni narodi podižu svijest ljudi širom našeg planeta o nužnosti uvrštavanja pitanja zaštite okoliša među goruće probleme današnjice i potiču ih da postanu aktivni dionici održivog i ravnomjernog razvitka te preuzmu odgovornost za očuvanje planeta poimajući da je uloga lokalnih zajednica ključna za razumijevanje važnosti pitanja zaštite okoliša i ostvarenja sigurnije i prosperitetnije budućnosti za sve.

Tom prigodom donosimo vam nadahnjujuće Pismo poglavice Seattlea, koje potiče na razmišljanje o našem odnosu prema prirodi.

PISMO POGLAVICE SEATTLEA PREDSJEDNIKU FRANKLINU PIERCU (1854.)

"Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Nama je to posve strano. Mi nismo vlasnici svježeg zraka i bistre vode. Pa kako ih možemo kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mojemu narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom prudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i u životu mojega naroda. Sokovi drveća prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bljedoliki otiđu u šetnju među zvijezdama, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuh i veliki orao su naša braća. Vrletni visovi, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj obitelji.

Kada veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, a mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu. Ali to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, nego i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje iz života mojega naroda. Žubor vode glas je oca mojega oca. Rijeke su naša braća. Gase nam žeđ, nose naše kanue, hrane nam djecu. Ako vam prodamo ovu zemlju, morate učiti djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dolazi noću i uzima sve što mu treba. Zemlja mu nije brat već neprijatelj. Kad je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i nije mu stalo do toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.

Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka bole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijeloga čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojemu bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji jednostavno ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu svađu žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo. Indijanac voli zvuk vjetra kad se igra površinom močvare, miris povjetarca osvježenog poslijepodnevom kišom ili borovinom. Najveće blago crvenoga čovjeka je zrak. Sve što živi dijeli isti dah – životinja, stablo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput onoga koji je dugo u smrtnoj postelji imun je na smrad. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da on dijeli svoj duh s cjelokupnim životom koji postoji. Vjetar što je mojemu djedu dao prvo udahnuće prihvatit će i njegovo posljednje izdahnuće. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojemu će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. 

Razmotrit ćemo vašu ponudu.

Odlučimo li pristati, zahtijevat ćemo da ispunite ovaj uvjet: Bijeli čovjek će se morati ponašati prema životinjama kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumijem drukčiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bizona koje je bijeli čovjek ubio pucajući iz jurećeg vatrenog konja. Divlji sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg izlazi dim može biti važniji od života bizona, kojega mi ubijamo samo kad smo gladni. 

Što je čovjek bez životinje? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god se dogodi životinji, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve je u svijetu povezano.

Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi cijenili zemlju, reći ćete im da je ona bogata životima naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu – da nam je zemlja majka. Što zadesi zemlju, zadesi i njezinu djecu. Pljuje li čovjek na nju – pljuje na sebe. Zemlja ne pripada čovjeku! Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je sjedinjeno. Nije čovjek tvorac tkanine života, već vlakno u njoj. Što učini s tkaninom – čini i sa sobom. Čak ni bijeli čovjek, čiji bog govori s njim kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća? Vidjet ćemo! Ja znam, a to će i bijeli čovjek doznati, naš bog je i vaš bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati, kao što se spremate posjedovati našu zemlju. To nije moguće. On je bog ljudi i njegova je milost ista – i za crvenoga i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Ako je oskvrnete – oskvrnuli ste njezina stvoritelja.

Bijeloga će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena. Prljate sami svoj ležaj i jednog ćete se dana probuditi u vlastitom izmetu. Gorjet ćete u ognju boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namjerom, dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina je jadna.
Ne razumijem zašto se ubijaju bizoni, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskoga smrada? Zašto je pogled na zelene obronke raskidan žicama što govore? Gdje su zeleni obronci? Nema ih! Gdje je orao? Odletio je!"