Osnovna škola "August Harambašić" Donji Miholjac

Ako bismo 1. siječanj, kao prvi dan kalendarske godine, simbolički prihvatili kao dan začeća nekog djeteta, to bi se dijete trebalo roditi devet mjeseci kasnije, nakon 40 tjedana provedenih pod majčinim srcem. Međutim, milijuni djece širom svijeta ne dočekaju dan svoga rođenja, odnosno brzo i nakon rođenja umiru, na beskrajnu žalost roditelja i bližnjih.

Namjerni abortusi, spontani pobačaji, komplikacije tijekom trudnoće, razne bolesti i nesretne okolnosti, smrt dojenčadi… Unose u živote pojedinaca i obitelji veliku i pretešku bol, koja pogađa sve dimenzije postojanja, te ostavlja trajni trag u srcima onih, koji ostaju bez ljubljenog, malenog, dragocjenog, toliko željenog djeteta. Nažalost, iako sebe volimo gledati kao moderno društvo koje sve shvaća i prihvaća, koje zna odgovore i rješenja za probleme i koje je izrazito osjetljivo na ljudsko trpljenje, ipak još uvijek nemamo nikakav konkretan program pomoći roditeljima nakon što se susretnu s takvom traumom i tragedijom.

Vodeći se tom mišlju, 1987. nekoliko je roditelja u američkoj Minnesoti osnovalo „Infant Loss Awareness Movement“ odnosno pokret koji želi upozoriti i probuditi svijest o patnji kroz koju se prolazi nakon gubitka djeteta. Godine 2002., Robyn Bear, Lisa Brown i Tammy Novak nastavljaju i predano šire kampanju među političarima i liječnicima, u medijima, što dovodi do osnutka dobro organizirane i poznate inicijative „15. listopad“ kojom se taj datum proglašava „Danom izgubljenog djeteta“ i koji se već godinama obilježava diljem svijeta.

Iako nije zamišljena kao religiozna inicijativa, mnoge katoličke biskupije i župe proslavljaju ovaj dan raznim događajima i pobožnostima, kao i vjerske zajednice drugih vjeroispovijesti. Jer, stvarnost gubitka djeteta pogađa sve ljude na isti način. Osnivajući pokret „15. listopada“ ovo je troje Amerikanaca razmišljalo o riječima Povelje o pravima djece (UN, 1959.) u kojoj piše: „Dijete treba zaštitu i brigu kako prije tako i nakon rođenja…“ Pozivajući se na te riječi, koje nedvojbeno dijete u majčinoj utrobi nazivaju djetetom, potpuno istim djetetom kao što je već rođeno dijete, krenuli su u mukotrpnu ali plodonosnu borbu, koja je rezultirala podizanjem svijesti u društvu te osobito među političarima. Tako je predsjednik Reagan 1988. mjesec listopad proglasio mjesecom „svijesti o izgubljenom djetetu u trudnoći i nakon poroda“ te je između ostaloga izjavio: „Kada dijete izgubi roditelje, nazivamo ga siročetom. Kada muž izgubi ženu ili obratno, nazivamo ih udovcem ili udovicom. No, ne postoji naziv za roditelje koji izgube svoju djecu.“ Iz Amerike, ovaj se pokret širi na Kanadu, Australiju, Englesku te danas na cijeli svijet.

Datum i naziv je odabran upravo zato, jer bi dijete začeto 1. siječnja, tog 15. listopada trebalo biti doma, u zagrljaju roditelja, u svojem krevetiću. Neizreciva je bol, ostati bez djeteta. Uzmimo na primjer, gubitak djeteta u spontanom pobačaju. Sreća i radost roditelja bivaju naglo prekinuti, uz mnoštvo pitanja i strahova. Odgovori kao „doći će drugo dijete“ ili „još ste mladi, preboljet ćete to“ ili čak onaj najstrašniji mogući odgovor „ta to još ni nije bilo dijete“ (a što je onda bilo??) ne mogu ispuniti iznenadnu prazninu niti zaliječiti ranu neželjenog rastanka. Još žalosnija je činjenica, da takva dječica u pravilu nemaju svoj grob, gdje bi roditelji mogli doći i žalovati, moliti, proći proces ozdravljenja i oslobođenja od tuge, zapaliti svijeću, dati ime djetetu, naći svojevrsnu utjehu.