Osnovna škola "August Harambašić" Donji Miholjac

Intervju sa Stjepanom Tomašem, slavonskim književnikom i autorom školskih lektira

                                  

Knjiga je najbolji prijatelj!

 

     Našu školu je 24. travnja 2012. posjetio književnik Stjepan Tomaš. Nakon srdačnog pozdrava ravnatelja Vedrana Aladića, književnik je predstavio svoju knjigu „Guslač od marcipana“. Knjiga govori o Franji Krežmi, violinistu i glazbeniku vrlo  nesretna života. Nakon završetka susreta, u školskoj knjižnici napravio sam intervju s književnikom, koji je rado pričao o svom životu, mladosti i knjigama. 

 

                        

Dobar dan! Recite mi nešto o sebi!

Dobar dan! Ja sam Stjepan Tomaš, književnik iz Osijeka, i imao sam čast i prigodu gostovati u Donjem Miholjcu, Osnovnoj školi „August Harambašić“, što mi je izuzetno drago.

 

DJETINJSTVO I PRVE KNJIGE

 

Kakvo Vam je bilo djetinjstvo i bili što u njemu mijenjali?

Moje djetinjstvo je bilo posve drugačije nego što je danas jer djetinjstva su danas puno drugačija, kao i djetinjstvo mog sina, ali ja ne bih ništa mijenjao jer se to prije svega ne može mijenjati. Drugo, bilo je i ljepota u mom djetinjstvu, jedino što smo tada imali bila je televizija, nismo imali igrica, ni računala, nismo imali Facebook ili kako se svi ti tehnički noviteti zovu, mi smo igrali nogomet na ulici, skakali u hladnu vodu i slično. To je bilo drukčije djetinjstvo, no kad ga uspoređujem s današnjim, čini mi se da smo mi bili nekako zadovoljnija djeca, mi smo se mnogo više družili, a danas se djeca okrenu u sobičak i samo su za računalu. Time se gubi društvenost i emocije…

 

Jeste li još u djetinjstvu htjeli postati pisac?

 Nisam u djetinjstvu razmišljao o tome, ali uvijek kad se prisjećam djetinjstva, mogu reći da sam jako volio čitati, ne samo ono što je bilo u lektiri. U moje vrijeme nije bilo mnogo lektira, odnosno mjesto u kojem sam išao u osnovnu školu imalo je jako malo knjiga, pa sam čitao što i nije bila lektira. Nisam znao kako će to utjecati na mene i moj odabir, ali jako sam volio čitati i puno sam čitao.

 

Koja je Vaša prva knjiga ?

Prva knjiga mi je bila Sveti bunar, zbirka pripovijedaka, koju sam napisao kao student u Zagrebu gdje je i tiskana i naravno da sam bio vrlo ponosan jer sam za prvu knjigu dobio književnu nagradu. U to vrijeme nisam imao nekakva životna iskustva pa se ona odnosi na djetinjstvo, mladost i na studentske dane te ima nešto po čemu će me poslije i zazvati takozvanim borgesovcem za fantastičnu prozu. U njoj su i  narodne predaje koje sam čuo od svoje majke i dio su sadržaja moje prve knjige.

Sveti bunar sam pisao kao student dakle napisao sam djelo s 23 godine, jer sam ranije krenuo u školu, a s 24 godine sam već diplomirao, tako da sam već u 25 imao prvu knjigu, što je prilično rano za početnike, a još je zanimljivije to što je ona izašla kod uglednog zagrebačkog izdavača. Tada još nisam bio svjestan koliko je to ugledno društvo, dok nisam vidio popis pjesnika na koricama koji su tada bili najznačajniji hrvatski pjesnici, a to su Slavko Mihalić, Zvonimir Mrkonjić, itd.

 

Kako dobivate nadahnuće da napišete neku knjigu?

Da bih o nečemu pisao, mora me uznemiriti, jer moje su teme, uz suvremene, često i povijesne. Kada odaberem povijesnu temu,  trebam izučiti mnogo građe što nije jednostavno jer je ona razasuta. Bitno je to da se jako zanimam za neki problem, za neku pojavu, ona me mora snažno inspirira. 

 

 

Koja Vam je najdraža knjiga koju ste napisali?

Napisao dvadesetak knjiga, pisao sam za odrasle, pisao sam pripovijetke, romane, drame koje su bile izvedene u kazalištima predstava u Zagrebu i Osijeku, teško bih mogao reći koja mi je najdraža. Pošto sam imao prilično uspjeha s knjigama, svaka je od njih imala neku posebnu i zanimljivu osobinu. Odmah sam dobio nagradu za prvu knjigu, kad sam se prijavio u Zagrebu, onda sam dobio nagradu za dvije knjige pod šifrom. Anonimno sam poslao tekst u Beograd i osvojio prve nagrade, knjige su mi prevođene, nagrađivan sam za „ovo i ono“. Jedna mi knjiga uđe u čitanke, jedna u lektiru, tako da su sve moje knjige imale zanimljiv put, nijedna nije prošla nezapaženo, tako da ne mogu baš odabrati koja mi je najdraža knjiga. To je kao kad majka ima petero djece i treba reći koje joj je najdraže. To je malo teže reći, voli se svoje dijete makar bilo ubojica…. tako da je jako teško odgovoriti jer mi svaka knjiga izaziva posebne osjećaje, uglavnom lijepe.

 

Koji Vam je najdraži pisac iz mladosti?

Čini mi se da sam na početku rekao da sam išao u školu u malom mjestu u Đurđenovcu.  U tom malom naselju sam odrastao gdje ima jedna mala biblioteka i  nažalost nisam mogao birati knjige, nije bilo puno lektirnih naslova. Danas ih ima jako mnogo, ne samo lektirnih, obaveznih, već i drugih knjige i lako je izabrati. Najviše sam volio avanturističke kao što je Riki Tiki Tavi i sl. 

 

 

DJECA I ČITANJE

 

Mislite li da djeca dovoljno čitaju knjige?

Ja ne znam koliko danas djeca čitaju knjige, od ovog što čujem mislim da djeca čitaju sve manje knjiga. Naravno da čitaju manje kad za lektiru postoje stranice koje imaju sažetak lektira.  Jednostavno prepišu tako da zadovoljavaju potrebe lektire. Međutim, mislim da još uvijek ima značajan broj mladih koji čitaju i vole čitati jer još uvijek, koliko god smo u vremenu suvremene tehnologije i medijskih promjena, još uvijek je knjiga zanimljiva. Samo  se ona može uzeti u ruke, prelistati.  Što je u biti knjiga? Puna je emocija, ali kako kažu : „Knjiga je najbolji prijatelj“, a u to vjerujem, možda zato što sam pisac.  Vjerojatno će u budućnosti netko reći da je računalo najbolji prijatelj…

 

Volite li više pisati knjige za odrasle ili za djecu?

Više sam napisao knjiga za odrasle, tu sam, čini mi se, više imao uspjeha nego za djecu. se Ne radi se o tome „volim ili ne volim“ nego koja me tema zaokupi.  Svaki put je važan poticaj, tada mi je svejedno pišem li za djecu ili za odrasle, jednako ozbiljno to radim, ali moram priznati da je jednako teško napisati knjigu za djecu i odrasle, a možda ipak malo teže za odrasle.

 

 

MALI RATNI DNEVNIK, LIDRANO…

 

Kako ste dobili ideju da napišete Mali ratni dnevnik?

Uvijek te nešto mora potaknuti da napišeš knjigu, za vrijeme Domovinskog rata u Osijeku moja žena i sin bili su u izbjeglištvu i jedna urednica Mladosti je meni i piscu Gardašu ponudila da napišemo nešto za Vjeverici, tzv.  Ratnu vjevericu. Razmišljao sam što bih mogao i činilo mi se zgodnim da kroz dnevnik napišem što se događalo, a događale su se strašne stvari. To sam prikazao kao dnevnik djevojčice Cvijete, jer su me djeca na susretima u školama često pitala zašto pišem samo o dečkima, i mislio sam :“E sad će biti jedna djevojčica!“ To je bila dvanaestogodišnja Cvijeta, pokušao sam ući u njezin svijet i voditi njen dnevnik koji je 90% istinit, a 10% se i datumi poklapaju. Morao sam zbog kompozicije malo mijenjati, ali većinu nisam morao izmišljati.

 

Je li Cvijeta stvaran lik ili izmišljeni? 

Sve osobe u knjizi nisu do kraja stvarne ili izmišljene. Uvijek imam neku osobu, neku priču i ona se uklapa djelomično, a onda neke druge osobine preuzmem od drugih djevojčica, npr. susjeda i sl. 

 

Kako Vam se sviđaju učenički radovi na LiDraNu?

Već nekoliko godina sam u povjerenstvima za LiDraNo najviše na županijskima, to je promjenjivo. Jedne godine bude vrlo dobrih radova, pa onda kao da se učenici malo zapuste, kao da im se ne da, budu slabi. Ne bi bilo dobro da učenici pišu radove jer moraju, tu nema sreće. Mislim da ima dovoljno onih koji to žele raditi, baviti se pisanjem i da vole čitati, puno je mladih koji to rade, ako se s njima malo i poradi, to se i osjeti. Kad je vrlo visoka razina radova i kad je prilično niska, učenike se stalno tješi rečenicom „Važno se natjecati, nije važno pobijediti“. To je smotra, nije natjecanje. To možda jest natjecanje, ali pozitivno i plemenito. Tu je prvi najbolji po ocjeni povjerenstva, ali nije sramota biti drugi, treći, važno je i doći na drugu razinu natjecanja, isto kao i u sportu. Čini mi se da su ti učenici nekako podosta prepušteni sebi. Nikad nisam za to da se učenici prisiljavaju pisati,  ako ne žele, ne  trebaju. Kada bude na silu, bude bez uspjeha.

 

Što biste poručili mladima za kraj?

Mladima bih poručio da čitaju, osobito onima koji vole čitati i pisati, jer učenik čitajući razvija i govorne vještine i pismenost. Moraju učiti lijepo pisati, čitati. Dobri pjesnici, prozni pisci, nisu sve sami učili, sigurno su imali uzora. Najvažnije je da čitaju dobre pisce.